Sadržaj i aktualno teološko značenje liturgijskih čitanja na 32. nedjelju u godini B: 1 Kr 17,10-16; Ps 146,6c-10; Heb 9,24-28; Mk 12,38-44
Blago nama kad još jednom pristupamo Gospodinu i Učitelju koji pažljivo, s ljubavlju uočava i onaj sitniš koji čovjek svome Bogu daje. Vidi Isus također kako mnogi ubacuju i vrlo mnogo u hramsku riznicu.
Ovih je dana naša domovina Hrvatska u financijskom svijetu dobila vrlo visoku ocjenu. Promatrači, koji po svojoj strogoj računici nadziru i izračunavaju, još jednom daju potvrdu proračunu i kreditnoj sposobnosti naše države.
A Gospodin svoje svete, božanski mile i božanski prodorne oči, zaustavlja na siromašnoj udovici koja prilazi uz golemu hramsku građevinu. Žena je to koja ima lijepo, dostojanstveno, smireno lice puno iskustva, dotjerana, uređena, počešljana. Ljupkog, majčinski ugodnog stasa. Nenametljiva. Haljina joj isprana, ali skladna. Nije ova žena na prvom mjestu, ne upućuju joj važne pozdrave. Ne poznaje ona raskošne gozbe, nego samo asketske obroke.
Gle, rukama ovila oko ramena kao plašt podulji, iznošen, ali očuvan ogrtač; oko ramena, koja su – Bog zna – već teški križ nosila. Šake joj povećane, snažne, izrabljene od svagdanjeg rada i napora, često i preteškog posla. Gospodin zna jesu li njezini skladni, graciozni koraci tako suzdržani iz bojazni, ili je to sabrano životno znanje mnogih dana. Vidi on je li još mlada, ako su joj možda muža prisilno odveli u okupatorsku vojsku da u tuđem ratu ratuje, pa je život izgubio. Ili je vremešna starica poput proročice Ane, za koju točno iz Lukina evanđelja znamo da je nakon sedam godina braka, kao udovica došla do 84. godine života (Lk 2,37)?
Usne joj šutke spojene jer razmišlja i govori iznutra. Čelo smjerno, pogled spušten, oči blage, pune osjećaja, svijetle. Zna što hoće. Isus gleda kako ona prstima ubacuje na vrh otvora dva novčića. Recimo dvaput po pedeset centi – jedan euro. I sada Učitelj pred učenicima iznosi svoju računicu koja odgovara Božjemu proračunu. Napominje im da čuvaju svoju dušu od svih onih koji ubacuju što im je višak – ne treba im.
O kojem to svijetu Gospodin govori? Pa i danas ćemo odmah prepoznati ljude u probranim, skupim dizajnerskim odijelima, obasutim ideologijom i dolarima. Izmjenjuju diplomatske svečane pozdrave s politički korektnim izrazima, ali gdje im je srce? Kad se Božji narod okuplja oni moraju biti naprijed, ispred svih, u svečanoj loži. Rado i često goste se na gozbama. Napravit će se kao da služe nekom svome uzvišenom idealu, iskazuju mu štovanje, a zapravo će lukavo izmudrovati način kako da udovičin dom i njezinu baštinu za sebe unovče, povećaju bogatstvo.
Koji to svijet Riječ Božja pred nas stavlja? Nije dalek, ni nepoznat. Evo, pred koji dan slušamo vijesti o bombama koje padaju na grad Tir. Zajedno sa Sidonom predstavlja drevni biblijski kraj daleko na sjeveru, iznad Galileje, na obali Sredozemnog mora, preko granica Svete zemlje. Onamo se i Gospodin znao povući (usp. Mk 7,24).
A u vrijeme čuvenoga proroka Ilije ondje je u Sarfati sidonskoj (Lk 4,26) udovica sa svojim sinom već bila spremna umrijeti („da umremo“ 1 Kr 17,12). Zacijelo je još mlada kad sina prehranjuje! Ipak, iz svoje neimaštine, dat će Božjemu proroku što on traži da se okrijepi. I kao nebeski odgovor, iznenada, eto obilja. Ni brašno ni ulje više se neće potrošiti. Majka udovica i njezin sin žive (1 Kr 17,15). Ovo čudo po Riječi Božjoj ne zbiva se tek na drugom svijetu. Nije Bog kralj samo na nebu!
Evanđeoska udovica, kako Gospodin tumači, daje sebe, daje život Bogu svome. Dala je „sve što je imala“ (Mk 12,44) zapisuje evanđelist i to onda tumači biblijskom riječju koju svi i u izvornom grčkom jeziku poznajemo jer je ušla i u „biografiju“ i „biologiju“, i u „biomedicinu“ i „biofiziku“, i u „bioetiku“ i u „biometriju“. „Bios“ znači život.
Malo prije, u istom Markovu poglavlju, Isus je pred licemjernim farizejima i herodovcima tumačio da treba novčić s carevom slikom dati caru. To svi znamo jer je ušlo u opću kulturu. Ali evanđeoska udovica pokazuje i ono drugo, važnije. Isus poučava da čovjek sebe, jer je na sliku Božju, treba dati Bogu. To ona čini. Bogu Božje! U njezinu je biću Božja slika, zato ona sebe spremno predaje Bogu, Kralju svojemu. Tako je „ubacila je više od svih“ (Mk 12,43).
Što mala Hrvatska danas može dati velikoj Europi i svijetu? Ono najdragocjenije i najvrjednije: tajnu kraljevstva Božjega. I to tako da sebe da Bogu prema svetom pradjedovskom zavjetu. Koliko smo puta u povijesti doživjeli da je Bog kralj već ovdje na zemlji!? Čudesno nam je život spašen. Evo, nam već za Božić još jednom izbori u ovoj tzv. super-izbornoj godini. Još jednom imamo priliku primijeniti svoju slobodu i dati svoj glas. Koga birati? Onu osobu koja zna i cijeni proroka Iliju. Onu osobu koja poznaje i poštuje primjer evanđeoske udovice jer je sam Gospodin hvali i ističe. Najviše pak isplati se dati glas onoj osobi koja je svjesna i razumije tko je to kao žrtvu dao samoga sebe – doslovce, ne tek simbolično u dva novozavjetna novčića ili u proročkom kruščiću iz Starog zavjeta.
Spasitelj svijeta nije starozavjetni hramski svećenik koji opet i opet prolijeva krv žrtvene životinje i prinosi je na žrtveniku (Heb 9,25). Mi ljudi jednom umiremo, naglašava Poslanica očitu logiku, i idemo na Božji sud (Heb 9,27). Tako je Sin Božji, kad je htio čovjekom postati, jednom zauvijek prinio sama sebe (Heb 9,28). Stupio je pred lice Božje za nas (Heb 9,24 usp. “jednom zauvijek” Heb 9,12) – kao naš posrednik, vječni zagovornik i zastupnik. Božji sud kod Sina Isusa jest: evo svete žrtve za spas svih nas. On jedini dokida moć grijeha (Heb 9,26), a to je onaj jedini pravi problem koji nas sputava i ne da naprijed.
Što je Božje kraljevstvo? Sloboda od grijeha i iščekivanje da Gospodin dođe drugi put. Zato njegovu žrtvu i danas slavimo, na oltaru je s njime prinosimo.
Niko Bilić. SJ
