prof. dr. sc. Marko Matić, SJ – 6. 10. 2024.
Ilustracija: Stvaranje Eve – bizantinski mozaik katedrali Uznesenja Marijina, XII. stoljeće (Monareale, Palermo, Sicilija)
Brak je prva i najstarija Božja ustanova. Najstarije biblijsko izvješće o braku (Post 2,18–24) potječe iz desetoga stoljeća prije Krista, to znači od prije tri tisuće godina. Sama nas ta činjenica poziva da s poštovanjem slušamo to izvješće o prvome braku. Ime svetoga pisca je nepoznato, ali kako Boga naziva Jahve, tumači su mu dali ime Jahvist. Njemu nije stalo do toga da svijet sazna njegovo ime, ali mu je jako stalo da preko njega svijet sazna Božju misao o braku. Izvještaj započinje Božjom tvrdnjom:
Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on (Post 2,18).
Da čovjeka oslobodi od te bespomoćnosti, Bog mu stvara i povjerava životinjski svijet. Međutim životinje poljske i ptice nebeske nisu pomoć kakvu čovjek treba i želi. On u tom divnom Božjem svijetu ostaje i dalje sam. Pravu pomoć dobiva tek u stvorenoj ženi. Tu dolazi do izražaja bitna razlika između žene i životinja; ona ne spada u njihov svijet ni u kućni inventar svoga muža, ona je njegova pomoć. Kada sveti pisac govori o ženi kao o čovjekovoj „pomoći“, onda ne misli samo na pomoć u domaćinstvu. Taj izraz u Starom Zavjetu ima personalističko značenje i često se upotrebljava za samoga Boga: Bog je moja pomoć, pjeva psalmist (Ps 33,20; 46,6), a to znači Bog je moje utočište, moj štap na koji se mogu osloniti, kome se mogu povjeriti. U tom smislu je žena pomoć mužu.
Bog stvara ženu zasebnim činom, ne kao u prvom izvješću prvotno radi potomstva (Post 1,28), nego radi njihove međusobne ljubavi. Način na koji Bog stvara ženu pun je simbolike, koja otkriva njezino dostojanstvo, veličinu i ravnopravnost s mužem. Bog je stvara iz Adamova rebra pustivši na nj najprije tvrd san. Hebrejski izraz tardema (tvrd san) znači stanje u kojem je čovjek lišen sjetilnih sposobnosti i osposobljen za teofaniju, mistični ushit, ekstazu zbog Božje blizine i veličine djela, koje Bog izvodi.
Pisac je vođen mišlju da taj čudesni Božji stvaralački čin ne trpi gledanja (Gerhard von Rad).
Tumači Sv. Pisma nisu još na čistu zašto se spominje da je Bog stvorio ženu upravo iz rebra. Ne znamo što je ta simbolika značila suvremenicima svetoga pisca. Sela, hebrejski izraz, znači rebro, strana, polovica, život. Možda je Bog uzeo nešto od Adamova života i stvorio ženu. Neki tumači vide u tome jednu vrstu etiologije tj. opravdanje zašto je čovjek upućen na ženu i žena na čovjeka tako da radi te usmjerenosti kidaju i najveće obiteljske veze, napuštaju oca i majku i prianjaju jedno uz drugo (Gerhard von Rad).
Rebro svojim polumjesečevim oblikom upućuje na plodnost i majčinsko poslanje žene, misle drugi komentatori.
Neki pak u tom slikovitom govoru o stvaranju žene vide tragove sumerske mitologije u kojoj se pripovijeda kako je Boga Enki zabolilo ti (rebro) i kako je stvorena božica Nin-Ti, tj. Žena rebra, da ga izliječi. Žena rebra je ujedno i žena koja oživljava. Naš sveti pisac po svoj se prilici poslužio tom mitologijom da pokaže odakle je i što je žena. Uzeta je od muža iš (išah), Majka je svih živih (havah-Eva), po naravi je ravnopravna s mužem.
Navedimo ovdje i indijski mit o stvaranju žene:
Bog Twasti uze zaobljenost mjeseca, krivulje liana, zapletenost šumskih vitica, drhtaj trave, vitkost bambusove trske, cvat cvijeća, nježnost lišća, pogled gazele, zujanje pčela, toplinu sunčanih zraka, plač oblaka, nestalnost vjetra, plahost zeca, taštinu pauna, mekušnost papigina krila, čvrstoću dijamanta, slatkoću meda, okrutnost tigra, ugodni žar ognja, studen leda, brbljavost švrake, gukanje goluba, dvoličnost ždralova. Pomiješavši sve to skupa stvori ženu i dade je mužu.
Kakvo iskustvo čovjeka o ženi!
Žena je obećanje koje se ne drži (Paul Clodel).
Žena je misterij, Božja tajna.
Riječi Dovede je čovjeku (Post 2,22) ističu da je sam Bog začetnik braka i da mu je u prvom i po prvom paru dao bitnu ustrojbu koja se ponavlja kod sklapanja svakoga novoga braka. Poput oca Bog dovodi stvorenu ženu i predaje mužu. Brak je stoga dobra, sveta stvar, koju je Bog htio, ustanovio i blagoslovio. Žena je Božji dar čovjeku, koji ga oslobađa samoće, upotpunjuje, omogućuje susret i dijalog. U susretu s njom čovjek pada u zanos i pjeva prvu ljubavnu pjesmu:
Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! (Post 2,23).
Otkriva u njoj istovjetnost svoje naravi, živi dio samoga sebe i daje joj odgovarajuće ime: Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta (Post 2,23). Izgleda, prema sv. piscu, da je čovjek postao svjestan samoga sebe, svoga identiteta i svoje muškosti tek u susretu sa ženom. Žena, uzeta iz Adamova rebra, žudi za sjedinjenjem s njim (Post 3,16). Tu je, prema svetom piscu, obrazloženje uzajamne privlačnosti spolova. Bog sam je to usadio u ljudsku narav. Pred tom stvarnošću biblijski čovjek stoji zadivljen, kada u zanosu pjeva:
Troje mi je nedokučivo, a četvrto ne razumijem: Put orlov po nebu, put zmijin po stijeni, put lađin posred mora i put muškarčev djevojci (Izr 30,18-19).
Tragove semitskoga gledanja na uzajamnu privlačnost spolova susrećemo i u grčkoj mitologiji. Aristofan pripovijeda u Platonovu Symposionu kako su bogovi prvotna muško-ženska bića raspolovili u muškarca i ženu, koji nemaju mira, dok se opet ne sjedine. Bračne veze jače su od roditeljskih i radi njih čovjek napušta oca i majku i prianja uz svoju ženu. Čovjek žudi više za onim što je od njega uzeto, nego za onim odakle je potekao. U ženi, nastaloj iz rebra, čovjek ljubi samoga sebe. To potvrđuje i sv. Pavao kada veli:
Tko svoju ženu ljubi, ljubi samoga sebe. Bez sumnje, nitko nikada nije mrzio svoga tijela. Naprotiv, hrani ga i njeguje kao i Krist Crkvu (Ef 5,28-29).
Ista misao proizišla je iz jednoga nepoznata srca, davno ispisana velikim slovima na pročelju jedne kuće u Bakačevoj ulici u Zagrebu: Volim izgubljeno rebro!
Zaključci
Prvi. Žena je istoga dostojanstva kao i čovjek. Spada u ljudski, a ne u životinjski svijet; nije predmet kojim čovjek gospodari i koji posjeduje, nego je skupa s njim pozvana da zajedno podvrgnu sebi zemlju i da vladaju stvorenjima na njoj. Stvorena je iz Adamova rebra, tj. od njegove kosti i njegova mesa, što znači da je iste naravi i istoga dostojanstva kao i on. Rebro koje je blizu srca govori i o odnosu između muža i žene. Talmud (židovski komentar Staroga Zavjeta) izlažući to mjesto veli, da Bog nije stvorio ženu ni iz glave čovjekove da mu gospodari, niti iz nogu da mu robuje, nego iz rebra da mu bude blizu srca. Žena je životni drug, partner, subesjednik, koja omogućuje susret, dijalog s mužem. Životinja ne pripada čovjekovoj vrsti i ne može mu biti životni drug. Prvo čovjekovo ime je iš i uključuje u sebi ideju moći jaki spol, mogućnost izbora po čemu se čovjek razlikuje od životinje. Išah – žena, srodna čovjeku, njegova izabranica, iste vrste kao i on, što se vidi po imenu i po prepoznavanju:
Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega (Post 2,23).
Ideja srodnosti za semita nije nikad čisto duhovna; uvijek je autentično ljudska i mora se očitovati kao tjelesna srodnost moja kost i moje meso (Post 29,14).
Drugi. Žena je dovršenje čovjeka. To je središnja misao ovoga biblijskoga izvještaja. Stvorena je da bude pomoć čovjeku, njegov životni drug, njegova druga polovica bez koje čovjek nije cjelovit.
Treći. Stvaranjem žene i predanjem mužu nastaje bračna veza, jača od svake krvne veze pa i one roditeljske. Muž i žena tvore jedno tijelo, tj. jednu osobu. Bog ih je stvorio jedno za drugo i pripadaju jedno drugomu, što potvrđuje mitski oblik govora da je žena stvorena iz čovjekova rebra, tj. sazdana od njegove žudnje, iz njegova srca. Izraz jedno tijelo označuje posvemašnje jedinstvo muža i žene u fizičkom, afektivnom i duhovnom pogledu. To jedinstvo istaknuto je riječju prionuti što znači priljubiti se, srasti, sjediniti se, spojiti se u jedno.
Četvrti. Iz toga proizlazi četvrta oznaka braka, a to je njegova otvorenost za plodnost, što je više istaknuo mlađi, svećenički izvještaj (Post 1). Naš pisac, Jahvist, završava svoj izvještaj tvrdnjom da su čovjek i njegova žena bili goli i da nisu osjećali stida jedno pred drugim (Post 2,25). U zdravom Božjem svijetu nije bilo i nema stida. Stid se pojavljuje po prvi put nakon pada prvih ljudi i to kao znak narušena sklada u njima i među njima, znak gubitka unutarnje cjelovitosti. Pad prvih ljudi odrazit će se i još se uvijek tragično odražava na brak i na bračne veze.
