Vidjeti Mesiju

Objavljeno: 2.02.2025.
Lodovico Caracci, Prikazanje Djeteta Isusa u hramu (oko 1605.)

Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na blagdan prikazanja Gospodinova – Svijećnicu:  Mal 3,1-4; Heb 2,14-18; Lk 2,22-40

U ovoj Svetoj godini s osobitom pozornošću još jednom slušamo staricu-proročicu Anu. Puna iskustva razglašava radosnu vijest o djetetu koje je doneseno u sveti Hram. Već starozavjetni Izaija, osam stoljeća ranije, najavljivao je: dijete nam se rodilo, dijete koje je Bog (Iz 9,5). Zato je to dijete smirenje i ispunjenje nade svima koji iščekuju otkupljenje (Lk 2,38). Središte je i razlog ove Svete godine kojom prolazimo kao hodočasnici nade. To je sveto dijete temelj naše nade. Proročkom mudrošću Ana prepoznaje Otkupitelja.

Šimun je dočekao Božju Utjehu (Lk 2,25). Toliko je pažljiv da može primiti objavu Duha Svetoga (Lk 2,26) i daje se voditi od Duha (Lk 2,27). U malom djetetu, koje je otpočetka zbog Marijine i Josipove poslušnosti Bogu podložno Zakonu, Šimun gleda Mesiju (Χριστός Lk 2,26). To mu je dosta. Njegov je život ispunjen.

Majci on otkriva silnu istinu (usp. Lk 2,34). »Pred sinom tvojim srca se otvaraju i pokazuje se sva njihova dobrota ili pak – o grozote – sve zloća! Tvoje dijete osporavat će« – veli Šimun. Znamo, sve do danas je tako. Ako u tom milom ljudskom potomku prihvatimo Mesiju, Božjega Sina, on nas diže u svoje vječne visine. Ako svojim grijehom odbacim njegovu Kalvariju i njegov Uskrs, sam odlazim u bezizglednu propast. Odričem se spasa.

Baš prema riječima proroka Malahije u svoj Hram stiže evo dragi Gospodin koga tražimo (Mal 3,1). Uzeo je na sebe našu smrtnu narav, u naručju majke sladak je sinčić, ljubljeno malo biće. On je veliki Anđeo Saveza. Za njima duša naša žudi (Mal 3,1). Šimun i Ana to otvoreno pokazuju.

Ali u toj radosti i razdraganoj duhovnoj slasti, dok se duša po naravi želi rastopiti od miline jer gleda slatko dijete, skriva se i prodorna težina i strahovitost njegova dana (Mal 3,2). Prijetnja! S djetetom je tako – roditelji znaju: Silna radost, ali i muka i zabrinutost.

Da bi od metala mogao izliti potreban oblik, kovač ga mora silno zagrijati, do usijanja (usp. »oganj ljevačev« Mal 3,2). Od kovine čini tekućinu! Da bismo oprali rublje, na kojem su se prikupile tvrdokorne mrlje i gadna prljavština, trebat će nam djelotvoran i jak prašak (»lužina bjeliočeva« Mal 3,2).

Tim slikama prorok tumači silinu Mesijina dolaska. Mesija pročišćava svoje zlato i srebro zato da naš prinos bude Bogu drag (Mal 3,3).

Svojim dolaskom na svijet Isus postaje pravi sin Abrahamov (Heb 2,16). Ima zajedničku krv i meso sa svima nama ljudima (Heb 2,14). Prihvaća nas kao svoju braću (Heb 2,17). Sv. Luka na ustručava se izravno govoriti o njegovim roditeljima (Lk 2,27), o ocu i majci (Lk 2,33)

Znamo da već drago malo dijete osjeća u sebi svoju krhkost, osjeća kako je tanka nit njegova života. Bez zdrave ljubavi doslovce neće preživjeti.

I kao odrasli ljudi nosimo u sebi taj naravan i razumljiv strah od smrti. Cijelog svog života možemo upasti i ropstvo tom strahu (Heb 2,15). Iz  straha za vlastiti život ustuknut ćemo pred prijetnjom, popustit ćemo – pa i zlo i naopako – pred pritiskom.

Apostol u poslanici britko tumači Hebrejima (»postao sudionikom« Heb 2,14): Mesija prihvaća tu ranjivost i smrtnost već kao malo dijete. Dopušta da ga u pustinji napasnik izravno, izbliza iskušava zato jer nam u našim kušnjama želi biti oslonac i spasonosni pomoćnik (usp. Heb 2,18). Napokon dragovoljno, s božanskom ljubavlju kaže »Da!« svoj grozoti križa i bolne smrti zato da nam daruje slobodu pred tim strahom (Heb 2,15). Moć smrti je đavolska, kaže Poslanica  (Heb 2,14), ali Isus oduzima snagu tom pra-zavodniku, Božjem pra-protivniku i neprijatelju ljudske naravi.

Kako dobro, kako čudesno vide oči Šimunove, Duhom Svetim vođene; kako dobro, kako čudesno vide oči proročice Ane, postom i molitvom oplemenjene postom, pročišćene! Ovo djetešce, koje Josip i Marija prema Zakonu donose u Hram, to je Veliki svećenik – milosrdan i vjeran (Heb 2,17). Otac nebeski ovjerovio ga je, opečatio ga pečatom Duha, pomazao ga – zato je Pomazanik, Mesija, Krist.

Zato je mali Isus otpočetka žrtva okajnica za nas. Svojim dječjim bolima, grčevima i suzama; svojim trpljenjima na putu odrastanja, kakva svi dobro poznajemo, svojom gorkom mukom i prolivenom krvlju, svojim Srcem probodenim – on okajava naše grijehe (Heb 2,17). Tu njegovu žrtvu slavimo na našem oltaru i danas. Na nju nas podsjeća i upozorava svako malo dijete od prvoga čas svoga života pod srcem svoje majke.

Vidjeti Mesiju – Hrvatski biblijski portal