Sadržaj i aktualno teološko značenje biblijskih čitanja na 33. nedjelju u liturgijskoj godini B: Dn 12,1-3; Heb 10,11-14.18; Mk 13,24-32
Dan je siromaha. Opće je poznata zapovijed ljubavi prema bližnjemu. A već Stari zavjet ide jako daleko. Ako je tu rob – čovjek kojemu su sva prava ovisna o tebi, koji ništa svoje nema, i za njega Knjiga Sirahova propisuje: “Ljubi ga kao samoga sebe!” (Sir 7,21).
Istina, do kraja pun mjesec okupirao je noć, ali gusta bijela magla ujutro ne dâ suncu da se pokaže pa još bolje razumijemo Isusovu najavu da će sunce pomrčati (Mk 13,24). Drveće u šumi, drveće u našim parkovima bilo je najprije poprimilo rujne boje, pa je zatim lišće počelo opadati, a sada se već studen širi i hvata nas od glave od pete.
Zvijezde padaju (usp. Mk 13,25). Još jučer čovjek sjedio na vrh ljudske vlasti, a danas pritvoren pod istragom. Holivudske zvijezde mahom podržavale vladajući sustav koji gazi ljudski spol, ne poštuje granice vlastitoga naroda, terorizira ideologijom. Reproduktivno pravo na stvaranje života, izokreću u pravo na oduzimanje života i komadanje ne svojega, nego djetetova tijela. A sada su svi zašutjeli.
Mali divljak, neodgojena žrtva vlastitih strasti, koji je uzdrmao dvije škole u našem glavnom gradu, pobjegao je, a je li se tko usudio reći i ponoviti ono ključno: roditelji, odgoj!? Čas je za obraćenje! Čas je pohvale vama, roditelji, koji u ovakvom našem svijetu dajete život, gradite i čuvate svoju obitelj. Čas je pohvale vama, djeco, kad uviđate i poštujete težinu koju imaju roditeljske riječi i njihovi odgojni postupci.
Apokalipsa! Ovih se dana sjećamo Vukovara i Škabrnje pa snažno osjećamo što je to. Kad kažemo tu riječ, onda mislimo na sveopću katastrofu, raspad i kraj. A što o apokalipsi kaže Učitelj naš i Gospodin, Isus? Kako apokalipsu opisuje Riječ Božja? Apokalipsa je promatranje kako dolazi Sin Čovječji s velikom moći i slavom (Mk 13,26). Oblak je tu – znak Božje prisutnosti od početka Biblije (usp. Post 9,13). Apokalipsa je spasonosan susret s Isusom, Otkupiteljem; okupljanje njegovih izabranika (Mk 13,27). Gospodin precizno opisuje te dane: prvo nevolja, zatim uzdrmanost i zemlje i neba, i napokon dolazi Sin Čovječji.
Apokaliptična su vremena. Nedavno je ovdje kod nas, kod Jablanice, bio pravi potop, pa zatim u Španjolskoj u Valenciji i evo sada, pred koji dan, u Malagi. Ratovi, koji traju i ne prestaju, razotkrivaju sve više kako na obje strane provire naše ljudsko pokvarenjaštvo. Vodit ću krvave ratove, život bližnjih bit će mi puko sredstvo. Ne cijenim ga. Samo da osvojim, dođem do bogatstva, novca, golemoga imanja.
Zato je danas Svjetski dan siromaha. Dan kad Bogu zahvaljujemo za sve vas, koji neumorno svojim molitvama, svojim darom, svojim radom podupirete naš Caritas. Vi ste dobri anđeli našim siromasima kojih će – prema Kristovoj riječi – uvijek biti među nama.
Davno, u dubini Staroga zavjeta proroku Danielu dobro znani Božji glasnik Gabriel (Dn 9,21) donio je radosnu vijest da mu je molitva uslišana. Najavio mu je veliku apokalipsu, koja nije sveopće razaranje, nego Mihael, knez branitelj, ustaje u obranu Božjega naroda. Završetak je uskrsnuće koje poznajemo jer se, hvala Bogu, svaki dan budimo, a prorok ga tako opisuje (“probudit će se” Dn 12,2). Znamo što je buđenje. Ali i sud je također jasan. Ili se budim na vječni život, ili da se zauvijek sramim u gadosti koja ne prestaje (Dn 12,2).
Nisu bile dovoljne sve žrtve koje su se u starom hebrejskom Hramu prinosile iz dana u dan, opet i opet. Nisu nas uspjele osloboditi od gadosti i sramote grijeha (Heb 10,11). Ni anđeli koji pritječu u pomoć nisu donijeli rješenje.
Ali došao je ljubljeni Sin Očev, Duhom pomazan, Mesija. Jednim jedincatim prinosom svojega vlastitog života na drvu križa i u slavi uskrsnuća donio nam je oproštenje grijeha (Heb 10,12.14). To je njegova žrtva koju i danas na oltaru slavimo, u njoj sudjelujemo.
Apokalipsa nije smaknuće svega svijeta, nego je objava istinskog, potpunog, zaključnog Božjega autoriteta. Blista sjaj Božje vlasti, koja nije ni progon ni tlačenje, nije ni napad ni uništenje, nego ona okuplja sa sve četiri strane svijeta, okuplja žive na zemlji i one koji su pošli pred nama na nebo (Mk 13,27). Božji milosrdni autoritet budi na vječni život.
Za njega jamči Isus svojom riječju koja je trajnija od cijeloga svemira. Više vrijedi nego sav stvoreni svijet (“nebo i zemlja” Mk 13,31).
Pitamo se po naravi: a kad će to biti. Tajna je to pohranjena na najsigurnijem mjestu. Ni kod Gabriela, ni kod Mihaela, ni ostalih anđela Božjih; nije ni kod Sina, nego u Srcu Očevu (“samo Otac” Mk 13,32). Što nas više znatiželjna čežnja vuče, što više osjećamo prirodnu potrebu znati kada je to, to se više možemo približiti i ući u to Božje Srce puno milosrđa i suosjećanja, Srce koje nam je posvema privrženo i s nama povezano.
Niko Bilić, SJ
Poslušajte:
Jučer, u nedjelju, 17. 11. 2024., ovaj put točno uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje (18. 11.) obilježili smo Svjetski dan siromaha. Tako smo u okrilju Bazilike Srca Isusova započeli smo još jedan “Anamarijin tjedan” – molitveni tjedan Srca Isusova u kojemu molimo za obnovu, za sve radnike, za dobročinitelje, za sve članove Zaklade. Ovako smo razmišljali o važnosti i snazi Božje Riječi za nas.
Najnoviji skroman prinos s ovoga našega Filozofsko-teološkoga instituta, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenoga s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, posvećen svim članovima Zaklade “Anamarija Carević”.
